SOKAZ forum

[Davor]

Igraš kaj?

Jutro prije posla. Idem iz pekare, vozim bicikl kroz Selsku. Bistrim se od sparne noći i par dana gnjavaže na službenom putu.

Grad je prazniji. Oni s dovoljnim inkasom i bez kredita su na moru. Ostali su oni što krpaju ceste i provlače cijevi za one koji su na moru - da im bude dobro kad se vrate - i oni koji otplaćuju stanove pa za more nemaju. Ima i onih kojima se ne da nikamo, ali takvih je manje. Većina cijelu godinu sanja kako će ljeti pobjeći iz grada. Zato im je život košmar.

Kruh visi u vrećici, kolona čeka na semaforu kod raskrižja s Ozaljskom, balansiram nogostupom ispred piterije s ambicijom sushi bara i pazim da me neki motritelj čarobnog ekrančića ne trkne pod bus 109. Kako uopće opstaju u prometu bez značajnijeg broja žrtava i ozbiljnijih ozljeda? Suženje vidnog i mentalnog polja čeka ih puno ranije nego očeve i djedove. Skolioza i naznake autizma već su tu.

Ususret dolazi simpatična spodoba ritmična i mirna, odsutna, staračkog, no ipak nekako sportskog koraka. Kao da ga malo toga zanima i kao da je odavno skužil sve i kaj se više o tome ima misliti reći, i tak se sve zna: tko koga, kako i zašto, kada i zbog čega. U toku je taman koliko treba da si ne kvari dan. Za razliku od tupana s mobitelom nikome ne smeta, nije opasan za sebe i druge. Staračko-sportska bespretenciozna elegancija. Klati se, a dobro mu stoji. Izgleda prirodno, opušteno i neizvještačeno. Brije se svako jutro već desetljećima, navika je ostala jer je u portirnici pouzeća "I" morao biti uredan. Nosi široke traperice, raskopčanu košulju i kapu s logom pivovare.

Stajem i pozdravljam. To je on, dobri duh Sokaza, panj s kojim sam igrao stotinu puta i koji me prapotopnom tehnikom, trikovima i štosevima koje sam tek trebao naučiti, više puta tako nadigrao da sam se pitao što ja uopće radim i trebam li igrati za nekim drugim stolom.

Gledaš ga sa strane i bojiš se hoće li živ završiti partiju, zadihan se briše, hvata za srce oslonjen na zid, glave spuštene na rame. U startasicama i čarapama za vene, majicom zguranom u hlačice navučene preko pupka, sokom što viri iz Yassa sportske torbe zatvorene zihericom. Obvezna trava na bekendu čiji su najbolji dani davno prošli, brisanje ćele, ruku, nogu, stola, poda i plafona između svakog poena, psovka - ne suviše strašna, gotovo čedna, servis iz džepa (ako imaš sreće iz ruke) i odgovor „žali se upravi Vodovoda”.

„Igraš kaj?”, pita me pružajući ruku, iako je sredina ljeta i o pingaću uopće ne razmišljam. Pita to lijepo, čisto, kao starog znanca. Slušam ga i čujem, za razliku od bezbroj prijetvornih, ispraznih i proračunatih pozdrava i pitanja koja prođu kroz uši i glavu bez ikakva traga. Obično „Igraš kaj?”

Drago mi je što pita, popravlja mi jutro. Kažem da nisam igrao dva mjeseca i neću vjerojatno još mjesec dana. Čudi se i gestikulira: „Pa tam ti se igra, zakaj ne svratiš, tam su P, L, G, A, znaš ih, ne? Dojdi, kaj, ne buš valjda na more, viš kak je vruće i gužva, buš se i zdebljal, a to ti ni dobro.”

Stara kuka stvarno želi znati kako sam. Znam to jer smo sto puta sjedili nakon mečeva i treninga, kad bi se odjednom oporavio i živnuo, a umoru, aritmiji, hipertenziji, masnoćama u krvi, depresiji, problemima s cirkulacijom i prostatititsu zbog kojeg bismo prekidali set baš kad bi me krenulo, ne bi bilo ni traga. Da čovjeku bude neugodno uzeti poen, a kad skužiš kuda sve to zapravo vodi već gubiš 6:9, a on po povratku iz zahoda servira kao 1961. kad je zamalo pobijedio na prvenstvu srednje škole na Voltinom. Tada je taj servis bio regularan, danas čovjek ne bi bio bez izgleda na prekršajnom sudu kada bi ga zbog njega tužio, ali u Sokazu i na kvartovskim betonskim stolovima još je ispravan.

Igram te kako, sve se puši kako igram i to uglavnom kako drugi hoće i kako drugi sviraju. Baš ovih dana razmišljam kako bih konačno počeo igrati po svome, samo nekako ne mogu smisliti kako. Tako je to kad fulaš dva-tri zicera u ranoj fazi meča, setovi su danas kratki i to je teško nadoknaditi, posebno bez treninga.

„Kak su dečki?”, pita me dalje, a ja se bojim reći da im se nisam javio mjesec i pol dana. „Pa kak?”, sigurno bi rekao. „Pa možete bar na pivu, ne? Ste se posvadili?”, pitao bi čudeći se kako se dečki iz ekipe ne vide i ne čuju mjesecima, a on sa svojima u istom sastavu igra već „četrdeset let”.

Kažem da su dobro. Ne govorim mu da voze bicikle stotinama kilometara, trče, plivaju, kao većina muškaraca u nježnim godinama kada u panici prvi puta u životu ugledaju obris druge obale. Prošao sam to, iskustvo je dobro, ali samo kada popusti i prođe. Kod traje, zna biti jezivo.

„Kak zdravlje?”, pita me s fakinskim bljeskom u vodenastom oku, kao da zna o čemu razmišljam.

Dobro je, nisam se polomio na bandži džampingu, slobodnom penjanju, brdskom biciklizmu i triatlonu za kojima pozežu mužjaci u krizi koji tragaju za boljom prošlošću koje nije bilo. Ponedjeljak i utorak su im grozni, ne mogu igrati Sokaz, držati žlicu, piju magnezij, muskulfiber ih rastura, ali su se popeli na Triglav za sat, a tek škraping, nešto fe-no-me-na-lno! Još po kiši i vjetru, bolje ne može.

Zavidim mu. Eto, priznajem da mu zavidim. Ovčici koja sluša propovijed na gori. Dobrom duhu Trešnjevke i Sokaza, prljavom varalici za stolom koji je shvatio da je sve samo igra i zabava, dugogodišnjem portiru i pasioniranom rekreativcu.

Nema takvih u serijama, na portalima, mobitelima, ali možete ga naći „Kod Mire” na bureku, na kavi na remizi, a utorkom i četvrtkom u Z. na partiji s dečkima i već 55 godina u Sokazovom Biltenu. Smućkat će vam ljepilo da ne kupujete skupo u dućanima, naći vam ekipu ako treba, popiti s vama pivo, ali samo Žuju i to „najviše dve”, dobro popraviti drvo za siću i pitati „Igraš kaj?”, „Kak su dečki” i „Kak zdravlje?” Što ćeš više!

[Zdenko]

Svaka čast na tekstu, puno nas poznaje takve simpa likove ali ih je malo njih ovak simpa opisalo.

[Charlie]

"Kužiš stari moj", ili beletristika u sokazovskom maniru!
Čovjek s tako malo oratorskog raspoloženja na tekmi skriva bastard prozu u sebi.
Osvježenje dana!

[ib]

Prelijep tekst!

[55]

Izvrsno i divno. Ne razmišljam uopće o kome se radi, padaju mi razni likovi na pamet i na glupost, ali bogme ti svaka čast na tekstu i hvala ti.

[zmilko]

Izvrsno !
_________________
mi rekli smo si zbogom govoreć doviđenja
https://www.youtube.com/watch?v=WfgVpt01aVI

[wolf]

Hebote izvrsno
_________________
https://www.facebook.com/silbaotium/

[King]

[Dinko Š.]

Dosadno